Nisam ni prvi a niti zadnji koji neko dulje vrijeme razmišlja, kombinira i traži najbolje rješenje za kontrolu odnosno smenjenje drćavnih troškova. Državni proračun nije neograničen izvor novca. Svaki euro koji država potroši mora biti prikupljen od građana, poduzetnika i gospodarstva. Zato je pitanje državnih rashoda za plaće mnogo više od računovodstvene stavke u proračunu. To je pitanje odgovornosti, učinkovitosti i odnosa države prema ljudima koji je financiraju.
U vremenu kada građani svakodnevno osjećaju posljedice visokih troškova života, kada poduzetnici traže načine kako opstati i zadržati zaposlenike, a mnoge obitelji pažljivo planiraju svaki izdatak, smatram opravdanim postaviti pitanje – može li i država trošiti manje?
Ogromna količina stanovnika bi automatski odgovorila – može i mora no kada bi krenuli u neki opipljiviji oblik primjene, ista ta ogromna grupa bi tražila izgovore, upitnike, neusklađenost i ine razloge kako bi proces zaustavile.
Kada se govori o smanjenju državne potrošnje, često se prvo govori o tome koliko bi se moglo uštedjeti na pojedinim službenicima, administraciji ili javnim službama. Međutim, svaka ozbiljna reforma trebala bi krenuti od vrha.
Plaće saborskih zastupnika, ministara, državnih dužnosnika, zamjenika i drugih visokopozicioniranih osoba koje se financiraju iz državnog proračuna moraju biti dio rasprave o racionalizaciji javne potrošnje.
Nije problem u tome što osoba koja obavlja odgovornu javnu funkciju treba biti primjereno plaćena. Odgovorne funkcije trebaju biti plaćene tako da privuku sposobne i stručne ljude.
Problem nastaje kada se pitanje plaća promatra odvojeno od rezultata, odgovornosti i ukupnih mogućnosti države.
Ako se od građana očekuje štednja, od umirovljenika strpljenje, od poduzetnika veća učinkovitost, a od zaposlenika u privatnom sektoru stalno povećanje produktivnosti, onda bi isti standard odgovornosti morao vrijediti i za državnu upravu.
Nije riječ samo o ministrima
Kada govorimo o državnim rashodima za plaće, ne smijemo se zaustaviti samo na ministrima i saborskim zastupnicima.
Tu su i zamjenici, pomoćnici, državni tajnici, ravnatelji, članovi različitih uprava i vijeća, rukovodeće strukture državnih institucija, agencija, zavoda i drugih organizacija koje se izravno ili neizravno financiraju iz javnih sredstava.
Svaka od tih funkcija pojedinačno možda predstavlja relativno mali trošak. No kada se zbroje svi troškovi plaća, naknada, dodataka, službenih automobila, dnevnica, reprezentacije, različitih pogodnosti i drugih materijalnih prava, dobivamo sustav koji građane može koštati znatno više nego što je vidljivo na prvi pogled.
Zato reforma ne smije biti simbolična.
Nije dovoljno smanjiti jednu plaću za nekoliko stotina eura i proglasiti reformu uspješnom. Potrebno je preispitati cijelu piramidu državnih funkcija i administracije.
Koliko nam je ljudi zaista potrebno?
Jedno od ključnih pitanja trebalo bi biti: koliko zaposlenih država zaista treba za obavljanje svojih funkcija?
To nije pitanje protiv državnih službenika. Naprotiv.
Učinkovita država treba kvalitetne, stručne i pošteno plaćene službenike. Građani trebaju dobiti brzu i profesionalnu uslugu. Ali učinkovitost ne znači automatsko povećavanje broja zaposlenih.
Digitalizacija, automatizacija i modernizacija administracije trebale bi omogućiti da se dio poslova obavlja s manje administrativnog opterećenja.
Ako se određeni proces može digitalizirati, nema smisla godinama povećavati broj ljudi koji ručno obavljaju posao koji tehnologija može pojednostaviti.
Država bi trebala imati isti pristup produktivnosti kakav očekuje od privatnog sektora.
Plaća mora pratiti odgovornost i rezultat
Jedan od najvećih problema javne uprave jest činjenica da se o plaćama često raspravlja kao da je sama funkcija dovoljna za opravdanje visoke naknade.
Ali javna funkcija nije sama sebi svrha.
Ministar, zastupnik ili visoki državni dužnosnik dobiva plaću zato što obavlja posao od javnog interesa. Zato bi građani trebali imati pravo očekivati mjerljive rezultate.
Koliko je zakona provedeno? Koliko je administrativnih postupaka ubrzano? Koliko je novca ušteđeno? Koliko je nepotrebnih procedura ukinuto? Koliko je državnih tijela racionalizirano?
Ako je rezultat loš, sustav ne bi smio automatski nagrađivati neuspjeh povećanjem troškova.
Smanjenje plaća samo po sebi nije dovoljno
Važno je naglasiti da se problem državne potrošnje ne može riješiti samo smanjenjem plaća.
To bi bilo previše jednostavno.
Potrebno je istodobno smanjivati broj nepotrebnih funkcija, spajati institucije koje obavljaju slične poslove, ukidati nepotrebne agencije i radna mjesta koja više nemaju opravdanje, ograničiti administrativne troškove te povećati produktivnost javnog sektora.
Drugim riječima, cilj ne bi trebao biti jeftinija država pod svaku cijenu, nego učinkovitija država koja za isti novac građanima daje više.
Treba uvesti jasne kriterije
Jedan od mogućih modela jest uvođenje jasnih kriterija za plaće i naknade svih osoba koje se financiraju iz državnog proračuna.
Primjerice:
- jasno definirati platne razrede za političke i najviše državne funkcije;
- ograničiti broj rukovodećih funkcija;
- redovito analizirati opravdanost svakog radnog mjesta;
- povezati dio rukovodećih primanja s rezultatima rada institucije;
- objaviti ukupne troškove plaća i naknada na svim razinama državne uprave;
- smanjiti nepotrebne dodatke i privilegije;
- objediniti institucije koje obavljaju iste ili vrlo slične poslove;
- zaustaviti automatsko povećavanje broja zaposlenih bez jasnog obrazloženja potrebe.
Takav sustav bio bi puno ozbiljniji od povremenih političkih najava o štednji.
Štednja mora početi od vrha
Najvažnija je ipak poruka koju država šalje svojim građanima.
Ako vlast od građana traži racionalnost, mora je pokazati prva.
Ako država govori o potrebi povećanja produktivnosti, mora povećati produktivnost vlastite administracije.
Ako se od građana očekuje da odgovorno raspolažu vlastitim novcem, država mora odgovorno raspolagati novcem koji joj građani daju kroz poreze i doprinose.
Zato smanjenje državnih rashoda za plaće ne bi trebalo biti predstavljeno kao napad na javne službenike. Trebalo bi ga predstaviti kao reformu sustava i uvođenje jednakih standarda odgovornosti.
Ne treba kažnjavati radnike – treba mijenjati sustav
Posebno treba razlikovati obične zaposlenike u državnoj upravi od političkog i rukovodećeg vrha.
Nije razumno tražiti najveću žrtvu od ljudi s najnižim primanjima dok istodobno visoke funkcije i brojni rukovodeći slojevi ostaju gotovo netaknuti.
Prava reforma trebala bi prvo preispitati vrh organizacijske piramide, broj rukovodećih mjesta, privilegije i nepotrebne administrativne strukture.
Tek nakon toga treba razgovarati o ostalim dijelovima sustava.
Svaki ušteđeni euro može biti korisniji
Novac koji se ne potroši na nepotrebnu administraciju može se usmjeriti tamo gdje građani od države imaju stvarnu korist.
U zdravstvo.
U obrazovanje.
U infrastrukturu.
U demografske mjere.
U smanjenje poreznog opterećenja.
U pomoć onima kojima je zaista potrebna.
Zato pitanje nije samo: koliko možemo smanjiti državne plaće?
Pravo pitanje glasi: koliko novca možemo osloboditi za važnije potrebe društva, a da pritom država ostane kvalitetna i učinkovita?
Vrijeme je za ozbiljnu reformu
Država koja želi biti moderna ne može se mjeriti samo brojem novih zakona, institucija i zaposlenih.
Mora se mjeriti rezultatima.
Građanin ne bi trebao osjećati da plaća sve veći administrativni aparat, a zauzvrat dobiva sporiju birokraciju i sve složenije procedure.
Vrijeme je zato za otvorenu i ozbiljnu raspravu o svim državnim plaćama – od saborskih zastupnika i ministara do najviših rukovodećih funkcija i ukupnog broja zaposlenih u državnim institucijama.
Takva rasprava ne smije biti populistička. Ne smije biti usmjerena protiv ljudi koji rade u javnom sektoru.
Ali mora biti hrabra.
Javni novac nije ničiji privatni novac.
On pripada građanima.
A svaka vlast koja njime upravlja trebala bi svakog dana moći odgovoriti na jednostavno pitanje:
Je li svaki euro koji trošimo iz državnog proračuna zaista vrijedan onoga što za njega dobivamo?
Ako na to pitanje ne možemo dati jasan odgovor, onda je vrijeme za promjenu.
Ne sutra.
Sada.