Zadnjih nekoliko godina svjedoci smo artikuliranih i neartikuliranih prijepora kao i javnih istupa političkog i medijskog vodstva srpske manjine u RH oko financiranja tjednika Novosti s jedne strane i desnog spektra političkih stranaka, s druge strane. Ovoj činjenici treba obavezno nadodati i potporu srpskoj manjini koju pružaju sve lijeve stranke kao i udruge, društava i pojedinci. To je jedna od najužarenijih točaka prijepora na domaćoj političkoj sceni. Ono što je započelo kao manjinski projekt Srpskog narodnog vijeća (SNV), preraslo je u polje ideološkog rata između lijevo – liberalnih krugova i političara s desnog spektra. Zašto?
Fokus sadržaja: Manjinska pitanja ili oštra politika?
Odgovor leži u uredničkoj filozofiji tjednika koji bi trebao biti okrenut ka specifičnim problemima, tradicijom, potrebama, kulturom i uspjesima srpske manjine u RH a ne dnevno – političkim temama. Upravo tu stranke desnog bloka vide problem i prigovaraju da “Novosti” pišu isključivo političke tekstove općeg karaktera. Dok uredništvo ističe da je manjinsko pravo na informiranje neodvojivo od prava na kritičko promišljanje društva desnica tvrdi da su “Novosti” postale poligon za radikalnu kritiku hrvatske države, simbola i vrijednosti Domovinskog rata što smatraju zlouporabom proračunskog novca.
Kako bi dali jedan točan odgovor na temu, uzmimo činjenice u obzir i pogledajmo što Ustav RH kaže koja je uloga manjine u Hrvatskoj. Ustav RH jamči prava nacionalnim manjinama s ciljem osiguranja njihove ravnopravnosti, očuvanja kulturnog identiteta i integracije u društvo bez asimilacije. Ključni ciljevi su:
- Ravnopravnost i nediskriminacija,
- Očuvanje identiteta,
- Političko sudjelovanje,
- Zaštita od asimilacije i
- Sloboda izražavanja.
Pod sloboda izražavanja Ustav RH pretpostavlja pravo na slobodu izražavanja pripadnosti nacionalnoj manjini i pravo na službenu uporabu jezika i pisma. Dakle iz Ustava se činjenično ne vidi da je uloga tjednika opravdana odnosno da je urednička filozofija ispravna. Najmanje pišu o onom o čemu bi trebali pisati a sto je navedeno najvažnijim aktom države. Iako se ciljevi operacionaliziraju Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, ovaj Zakon ne smije kolidirati s Ustavom. Dakle, činjenice jedno “Novosti” drugo.
Između manjinskog glasa i nacionalne distribucije
Osim financiranja, jedan od glavnih argumenata koji desne stranke ističu jest razmjer i doseg ovog tjednika. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, u Hrvatskoj živi 123.892 pripadnika srpske nacionalne manjine, što čini 3,20% od ukupnog broja stanovnika države ali taj podatak ne smeta osnivače i urednike da distribuiraju tjednik u točno 146 gradova diljem Hrvatske pri čemu u većim središtima imaju po nekoliko prodajnih mjesta što ukupan broj čini nesrazmjerno velikim za jednu nacionalnu manjinu. Tjednik se distribuira čak i tamo gdje članova srpske manjine nema ili su u zanemarivom broju. Taj popis možete pronaći na njihovoj mrežnoj stranici. Ovom argumentu dodajemo i drugi koji veli da “Novosti” nisu mali lokalni bilten, oni su ozbiljan medijski pogon sa nešto manje od 50 zaposlenih u kreiranju tjednika,10tak vanjskih suradnika što čini ukupno oko 60tak ljudi uključenih u stvaranju tekstova i medijske slike tjednika. Tome treba pridodati i pomoćno osoblje pa na koncu taj broj izgleda nešto više. Dakle 3% stanovništva žele oblikovati političku sliku cjelokupnog društva prema njihovoj želji i novcima onih preostalih 97% poreznih obveznika. I to je neoborivi argument. No mene osobno zanima neko drugo pitanje, zašto i koja je svrha distribuiranja tjednika tamo gdje srpske manjine uopće nema ili su u zanemarivom broju? Mislim da bi odgovorni na ovo pitanje trebali dati neki suvisli odgovor.
Politički pritisci i budućnost financiranja
Široka komercijalna dostupnost i činjenica da se tjednik primarno financira sredstvima državnog proračuna stvara tenzije. Kritičari svakodnevno pitaju, treba li država financirati tjednik koji se na tržištu natječe s komercijalnim medijima, a pri tome zadržava status manjinskog tjednika?
Desne opcije redovito pozivaju ili na obustavu ili na strožu kontrolu trošenja sredstava tvrdeći da se novcem poreznih obveznika financira “ideološka” a ne manjinska borba. S druge strane, udruge za zaštitu slobode medija upozoravaju da bi uskraćivanje sredstava bio udar na medijski pluralizam. Ovi potonji bi bilu u pravu kada bi se gledala samo krajnja slika, ona da postoje “Novost” i da oni donose nekakve tekstove. Ali ako se gleda ukupna slika, tada se sve mijenja. Koliko ih ima, tko financira, gdje se distribuira i kakav je sadržaj. Uz podatak da postoji najmanje 200 prodajnih mjesta u cijeloj RH a tiskaju nešto više od 6.000 primjeraka opet se pokazuje ogromni nesrazmjer od djela u odnosu na statusa manjine. Uostalom, AZTN je prije dvije godine objavio podatak o najčitanijim novinama i tamo stoji da je naklada većina tjednika u padu osim Hrvatskog tjednika, Nacionala, Zadarskog tjednika i Međimurskog tjednika. Evo opet činjenica, Međimurski tjednik radi 15tak novinara i urednika dok Zadarski stvara 10tak ljudi. Pri svakom padu naklade stoji loša medijska i uređivačka politika.
Idemo vidjeti točno financiranje tjednika. Na njihovim mrežnim stranicama stoji da se financiraju sredstvima državnog proračuna i to Savjeta za nacionalne manjine te Ured za ljudska prava i prava nacionaolnih manjina RH. Kao treći izvor financija spominje se National Endowment for Democracy sa sjedištem u Nizozemskoj. U 2026. godini za “Novosti” je predviđeno 400.000 eura iz državnog proračuna te oko 80.000 dolara (oko 70.000 eura), od strane zaklade, daje nam ukupno oko 470.000 eura prihoda. Ako se uzme 50tak članova uredništva sa bruto plaćom od 2.500 eura, ovo financiranje je dostatno za približno 4 mjeseca. No treba dodati i trošak tiska kao i režijski troškovi pa taj iznos čini dovaljan za možda 3 mjeseca. Postavlja se pitanje, odakle se tjednik financira tri četvrtine godine? Odgovor opet trebaju dati odgovorni u “Novostima” i oni koji podržavaju ovaj politički tjednik.
Kulturno informiranje ili politički aktivizam?
Pri kraju, pogledajmo pregled sličnih manjinskih publikacija. List i portal talijanske manjine “La voce del Popolo” daje najvećim dijelom tekstove važne talijanskoj manjini i mjestu gdje žive, Istri i Riječkom zaljevu. Vrlo važan podatak jest da je ovaj list dnevni list, svaki dan je novi broj a po tekstovima “Novosti” imaju oko 80tak zaposlenih. Drugi je “Bošnjački glas” o kojima nema podataka o broju zaposlenih ali su tekstovi isključivo vezani za tu manjinu poput “Odlazak dobrih”, tekst o pok. H.Bešliću, potom “Predstavljanju knjige Ajle Tiro Srebreniković….”. Romska zajednica je predstavljena tjednika “Phralipus” kojem je fokus na manjinskim pitanjima i položaju romske manjine u RH. List funkcionira timom vanjskih suradnika. Tekstovi su “Kuća za nas” (tko tuče, ne voli), potom “Zašto gradnja OŠ u romskom naselju…”, “Načela romskog običajnog prava…”.
Sve ono na što se pozivaju iz “Novosti” i njihovi podržavatelji, pada u vodu kada pogledate sadržaj ostalih manjinskih dnevnih, tjednih ili mjesečnih izdanja. Oni žive i pišu o manjinama i činjenično opravdavaju status i dodijeljena im sredstva. Naslovi poput “Hajka za laku noć”, “Koalicija od zlata”, “Pljuvačnica Croatia”, “Kako sam na tenku ušao u Vukovar”, “Od zabrane ZDS – ništa”, Trojni takt”, “Udav na slobodu” (svi naslovi skinuti samo sa naslovne stranice), nedvojbeno i argumentirano ukazuju da sadržaj nije manjinski nego politički i da se ovo glasilo treba samostalno financirati. Čak ni onda ne bi mogli pisati tekstove po njihovoj želji jer bi morali poštivati Zakone ove države.
Zaključak
Spor oko “Novosti” vjerojatno neće skoro utihnuti. Dok jedna strana u njima vidi vrhunsko istraživačko novinarstvo (što im nije svrha), druga ih percipira kao politički projekt (što je činjenično vrlo jasno), koji se neopravdano oslanja na državnu blagajnu. Pitanje koje ostaje visjeti u zraku jest: gdje točno završava pravo na manjinsko informiranje, a gdje počinje državna subvencija za politički aktivizam.