Vijest o nestanku 30 milijuna eura iz blagajne Hrvatskog skijaškog saveza (HSS) uzdrmala je temelje domaće sportske javnosti. Dok se stručnjaci i navijači oporavljaju od šoka, ključno pitanje nije samo “gdje je novac”, već kako je bilo moguće da sustav zakaže na tako dugoj stazi. Jasno je da se ovakav iznos ne može izvući jednom pogrešnom transakcijom, riječ je o proračunatom djelovanju jedne ili više osoba koje su, koristeći svoje pozicije moći, godinama radile točno ono što su mogle – i što im je sustav dopuštao.
Ovaj financijski egzodus nije incident, već proces. Pitanje odgovornosti ovdje se grana kroz labirint funkcija, odbora i mehanizama koji su godinama nijemo promatrali sustavno pražnjenje saveza.
Predsjednik i tajnik saveza nisu samo počasne figure, oni su zakonski zastupnici udruge. Njihova odgovornost je izravna i neizbježna.
Kontinuitet zlouporabe daje činjenica da se nestanak novca proteže kroz dugo razdoblje sugerira da su odgovorne osobe imale dovoljno vremena da usavrše metode prikrivanja.
Zapovjedna odgovornost apsolutno postoji. Čak i ako čelnici nisu izravno “povlačili okidač”, njihova je primarna dužnost bila postaviti zaštitne bedeme. Gubitak ovolikih razmjera ukazuje na to da su ili aktivno sudjelovali ili svjesno okretali glavu dok se imovina saveza rastače.
Nadzorni odbor (NO) je tijelo koje po definiciji mora spriječiti upravo ovakav scenarij. Njihov neuspjeh ovdje je monumentalan.
Gdje su bili zapisnici? Ako je proces trajao godinama, NO je morao imati uvid u trendove koji ne štimaju. Zašto nisu alarmirali Skupštinu saveza na prve znakove nepravilnosti?
Postavlja se pitanje kompetencije i etike svih u cijelom procesu, jesu li članovi NO-a bili nedorasli zadatku ili su bili dio šire mreže interesa koja je omogućila da se 30 milijuna eura neometano odlije iz sustava.
Kada govorimo o sustavnom izvlačenju novca kroz duže razdoblje, ne radi se o jednostavnoj krađi iz blagajne. Radi se o profinjenim metodama kreativnog računovodstva i iskorištavanju rupa u sustavu:
Fiktivni projekti i “savjetodavne usluge” su najčešća metoda. Savez plaća ogromne iznose vanjskim tvrtkama za usluge koje su definirane vrlo apstraktno (npr. “analiza tržišta za razvoj skijanja” ili “strateško savjetovanje”). Usluge se nikada ne izvrše u punom opsegu, a novac se kroz te tvrtke izvlači natrag pojedincima.
Vjerojatno su napuhani troškovi organizacije pojedinih natjecanja. Veliki sportski događaji idealna su prilika za “peglanje” računa. Troškovi smještaja, pripreme staza ili logistike prikazuju se 20–30% većima od stvarnih. Kroz stotine takvih računa tijekom više godina, nakupi se milijunski iznos.
Kapitalna ulaganja koja “stagniraju”: Novac se alocira za gradnju infrastrukture, kampova ili centara. Sredstva se troše, ali radovi stoje ili se preplaćuju podizvođačima koji su povezani s čelništvom.
Prikrivanje kroz “ostale troškove”: Veliki iznosi se u bilancama skrivaju pod generičkim stavkama koje rijetko tko detaljno provjerava, dok se istovremeno prihodi od sponzora prikazuju manjima nego što stvarno jesu (dio sponzorskog novca “skrene” s puta).
Da bi gore navedene metode uspjele kroz duže razdoblje, netko je morao svjesno ukloniti prepreke:
Dodajmo još i selektivnu reviziju, ako se angažiraju uvijek iste revizorske kuće koje ne ulaze duboko u suštinu transakcija već samo provjeravaju formu, nastaje opasan vakuum.
Izostanak digitalnog nadzora u modernom poslovanju daje ukupnu sliku događaja jer danas svaki euro ima svoj digitalni trag. Ako savez nije uveo transparentne sustave praćenja troškova u realnom vremenu, to je bila svjesna odluka kako bi se omogućilo mutno poslovanje.
Hrvatski skijaški savez ne djeluje u vakuumu. On je dio šire obitelji koju nadzire HOO, a financira država.
HOO se postavio samo kao pasivni promatrač. On ima instrumente kontrole nad namjenskim trošenjem sredstava. Ako je 30 milijuna eura (što je ogroman postotak ukupnog sportskog budžeta) nestalo, HOO mora odgovoriti na pitanje – Kako niste primijetili nesrazmjer između rezultata, ulaganja i stanja na računu?
Pri kraju, postoji jasan propust sportske inspekcije. Državna tijela zadužena za sportski nadzor očito su zakazala u redovitim kontrolama. Dugogodišnje “friziranje” izvještaja sugerira da su inspekcije bile površne ili najavljene.
Dok se u uredima “friziraju” izvještaji i milijuni eura nestaju kroz fiktivne konzultantske usluge, stvarna šteta ne mjeri se samo u valuti, već u izgubljenim karijerama. Trideset milijuna eura u kontekstu hrvatskog skijanja nije samo brojka, to je desetljeće vrhunskih uvjeta koje su naši mladi skijaši i skijašice nepovratno izgubili.
Sustav koji proždire vlastitu djecu: Umjesto da taj novac završi u modernim kampovima, stipendijama za talentiranu djecu izvan uskog kruga privilegiranih ili u angažmanu vrhunskih stranih trenera, on je završio u privatnim džepovima. Svaki “nestali” milijun znači desetke mladih nada koje su morale odustati od sporta jer roditelji više nisu mogli financirati skupe treninge i opremu.
Ovo je totalni Infrastrukturni mrak. Dok su se čelnici saveza vjerojatno hvalili “strateškim projektima”, na terenu smo ostali bez modernih skijaških centara i sustava za zasnježivanje koji bi omogućili bazu za razvoj novih generacija. Bez tih ulaganja, hrvatsko skijanje ostaje svedeno na pojedinačne bljeskove genijalaca i njihovih obitelji, umjesto da bude plod zdravog i bogatog sustava.
Na koncu se moraj pojaviti i gubitak povjerenja u meritokraciju jer kakvu poruku šaljemo djetetu koje se budi u 5 ujutro kako bi treniralo na ledu, dok istovremeno gleda kako ljudi koji bi trebali brinuti o njegovom razvoju godinama nekažnjeno prazne zajedničku blagajnu? To je korupcija koja ubija motivaciju i sportski duh u njenom samom korijenu.
Da zaključimo, odgovornost nije apstraktan pojam, ona ima ime i prezime. Ovaj slučaj ne smije završiti na “kolektivnoj odgovornosti”. Nestanak 30 milijuna eura kroz dugo razdoblje zahtijeva:
Kazneni progon pojedinaca koji su izravno potpisivali sumnjive ugovore.
Smjenu i trajnu zabranu rada u sportu za sve članove Nadzornog odbora koji su svojom pasivnošću to omogućili.
Potpunu reviziju poslovanja svih ostalih saveza pod okriljem HOO-a, kako bismo bili sigurni da skijanje nije samo vrh ledene sante.
Bez drastičnih rezova i jasnih sankcija, šaljemo poruku da je sport u Hrvatskoj poligon za bogaćenje pojedinaca na račun poreznih obveznika i budućih generacija skijaša.
Lijep pozdrav od Slavonike a…
…ja idem svojim putem!