Hrvatska se 2026. godine nalazi na vrlo vjerojatno, povijesnoj prekretnici. Dok smo desetljećima brojali one koji odlaze, danas svjedočimo fenomenu koji nitko nije predvidio prije desetak godina – velikom povratku na brojku od četiri milijuna stanovnika. No, demografska slika koja nas prati u ovoj godini bitno je drugačija od one koju pamtimo.
U ovom postu želim analizirati kako useljavanje mijenja lice naše zemlje, što to znači za gospodarstvo i jesmo li kao društvo spremni za neku “novu Hrvatsku”.
Statistika vs. Realnost na ulicama
Službeni podaci pokazuju blagi oporavak ukupnog broja stanovnika. Međutim, taj rast nije rezultat “baby booma”, već masovnog useljavanja strane radne snage i, u manjoj mjeri, povratka dijela hrvatskih iseljenika. Događa se promjena strukture stanovništva, udio stranih radnika u sektorima građevine, turizma i dostave u 2026. dosegnuo je razine koje zahtijevaju sustavnu integraciju, a ne samo privremene dozvole. Upravo o sustavnoj integraciji se vode, zadnjih nekoliko mjeseci, javne rasprave u kojima se pokušava definirati cilj i sredstva kako do integracije doći.
Visoke cijene rada, života i najma stana u zapadnoj Europi kao i mogućnost rada na daljinu (Remote work) potaknuli su manji dio hrvatske dijaspore na povratak u RH. Vlast se, naravno, hvali brojevima i ukazuje na statistiku ali u proteklom blogu sam opisao kako statistika može predstaviti krivo stanje. Naime, svima nam je poznato kako je dobar dio povratnika, populacija koja je upravo otišla u mirovinu. Osim trenutnog broja povećanja stanovništva ti povratnici ne nude dugoročnu brojku.
Je li useljavanje rješenje za mirovinski sustav?
Politika često ističe da su nam novi stanovnici nužni kako bi sustav međugeneracijske solidarnosti preživio. Da bi mirovine rasle, omjer zaposlenih i umirovljenika mora biti barem 1:1,5 što u RH trenutno nije slučaj. Stanje je puno gore ako bi pokušali razlučiti odnos proizvodnih radnika i radnika naslonjenih na državni proračun i stoga svake se godine država zadužuje ogromnim kreditima kako bi mogla isplatiti mirovine.
Trenutno nas useljenici “spašavaju” od potpunog kolapsa, ali postavlja se pitanje niske cijene rada. Ako se oslanjamo isključivo na nisko kvalificiranu radnu snagu, dugoročni rast produktivnosti i standarda mogao bi stagnirati.
Integracija – Izazov koji smo ignorirali
Hrvatska više nije samo zemlja tranzita, postali smo zemlja odredišta. I kao takva a nakon nekog vremena, suočavamo se se prvim većim problemima. U ovoj godini vrtići i škole suočavaju se s djecom kojoj hrvatski nije materinji jezik. Osim samog kulturološkog šoka, pojavljuju se problemi komunikacije kako s učiteljima tako i s djecom. Nedostatak državne strategije za brzo učenje jezika tako postaje jedan od glavnih političkih problema a što će samo kulminirati u narednom razdoblju.
Osim jezične barijere vrlo je važna i socijalna kohezija useljenika. Kako spriječiti stvaranje paralelnih društava u većim gradovima koje su već u svim zemljama zapadne Europe donijele brige i probleme vlastima? Ključ je u većem uključivanju novih stanovnika u lokalne zajednice, a ne samo u tržište rada. No mislim da građani još uvijek na to nisu spremni, ili barem ne u većem obliku.
Demografski preporod sela
Dok se Zagreb i obala pune, unutrašnjost Hrvatske, prvenstveno Slavonija i Lika, i dalje se bore. Ipak, tračak nade postoji u digitalnoj demografiji i u poticajima. Zahvaljujući boljoj internet infrastrukturi, pojavljuju se prve “digitalne kolonije” u nekim napuštenim selima. No državne mjere za povratak, poslovne ideje i kupnju nekretnina u ruralnim područjima bi trebale biti ključ u cijelom procesu. Poticaji trebaju bit prvenstveno okrenuti ka hrvatskoj dijaspori i mladosti u njoj. Hrvatska je prekrasna zemlja, relativno sigurna za život, cestovno dobro povezana, članica EU što otvara velike poslovne mogućnosti i ako stvorimo još pravnu sigurnost kao i cjelovitu osnovnu infrastrukturu (vrtić, doktor, brza cesta), onda će poticaji donijeti rezultate i povećati broj stanovnika.
Brojka od četiri milijuna stanovnika je dostižna, ali ona je samo broj. Pravo pitanje za 2026. godinu je ukupna kvaliteta života tih ljudi. Postoje različita mišljenja no demografija nije samo statistika rođenih i umrlih, to je pitanje ekonomske pravde, dostupnosti stanovanja i društvene tolerancije. Hrvatska se mijenja pred našim očima. Hoćemo li taj proces voditi ili ćemo dopustiti da se dogodi stihijski?